Ja osim grada,kantona nisam imala vecih promjena.Dosla sam tu par dana pred rat,tako da se sve odvijalo tako brzo da nisam imala vremena ni da se snadjem,mislim da se sve svodilo na neku borbu za prezivljavanje i trajalo je godinama.Narod ko narod,mnogi su mi pomogli i jako sam im zahvalna,to se ne zaboravlja.
Sto se tice same sredine,nije mi bas slicna mojoj iz djetinjstva,nema tu one topline,nemas svoje rodbine,tako da se covjek osjeca ponekada usamljeno.
Oni su inace ljudi koji sve koji nisu tu rodjeni gledaju kao "doslje"i tako se i ponasaju,a kada pogledam tu i nema bas mnogo rodjenih sarajlija.Sve su to neke kombinacije.
Sto se mene licno tice,nemam nekih sukoba sa ljudima i sredinom,ja se lako adaptiram i ponasam se sasvim normalno.
Mislim da bi mi manja sredina ipak vise godila,nisam bas za velike guzve,ali sta je ,tu je.
Najvise mi smetaju strme ulice,ali vec imam dobru kondiciju

.
Ipak volim kada je ramazan,pa setam,a ono miris somuna se siri okolo,pa stari ljudi idu u dzamije,sve je nekako mirnije,ljepse.
Ono sto mi smeta je to sto je mnogo onih koji psuju ko kocijasi,to im je kao vode se napiti,a ja to bas ne volim.Ja nisam tako odgojena,pa mi naprosto para usi.Uz to,za sve se kunu(mnogi i lazu)svojim bliznjim,sestrom,bratom ili kad mi kazu"sviju mi"

.
Mislim da se na takvo sto necu nikada navici,ali zivjeti mi je tu,pa trpim

.
Uglavnom,imam veliki krug jako skolovanih ljudi oko sebe,tako da smo se nekako nasli i pomazemo se.
Sve u svemu,nije lose.
Jos da dodam,,,,,kada mi se cuti i kada nisam bas ok,ja sjedem na svoj balkon i gledam grad,jer imam lijepo pogled.