Subjektivan jesam, ali Sarajevo je najljepše nedjeljom od osam do devet ujutru. Barem onaj dio od Marin Dvora do Čaršije, koji većina fine gradske raje jedino i pika kao Sarajevo. „Kad su Hadžići bili Sarajevo? Selo bilo – selo ostalo!“, štono reče Haris Silajdžić na jednoj od sjednica ratnog Predsjedništva, kad se naseljima đoralo kao klikerima. Uglavnom, em je neradni dan, em oni koji su prethodnu noć proveli lumpujući – tada spavaju, tako da te trenutke, kada na ulicama, srećom, nema puno ljudi, iskoristim za šetnju.
Sresti Divjaka na jutarnjoj šetnji
Često sam tada sretao Jovana Divjaka, penzionisanog generala Armije BiH koji odavno, još otkako ga je smijenio Alija Izetbegović, više nikome ne treba. A volio sam tog čovjeka sresti na ulicama Sarajeva. Uvijek vedar i nasmijan, spreman za brzopoteznu šalu. Međutim, već nekoliko mjeseci ga je nemoguće sresti u Sarajevu. Kao što je poznato, prije skoro četiri mjeseca, na osnovu Interpolove potjernice koju je raspisala Srbija, u Beču je uhapšen zbog slučaja „Dobrovoljačka“. Kad u megafon vrištiš „Ne pucaj, ne pucaj!“, logično je da ćeš Srbiji (Miloševićevoj, Tadićevoj – sasvim svejedno) biti sumnjiv. Ali ne želim sad pričati o tome, ko išta ima u glavi – jasne su mu jadne (ali zbog toga nimalo bezopasne) nakane Srbije. Želim pričati o Jovanu i o... nama.
Ova priča o Jovanu Divjaku (kao i o Iliji Jurišiću, uostalom) je, u stvari, priča o multietničkoj Bosni i Hercegovini. Shvatam to i dok sjedim sa njim u nekom bečkom biznis centru.
„Ja sam odlično, ali se supruga u Sarajevu sekira. Htela da dođe, pa imala problema sa vađenjem pasoša...“, ukazuje na početku dvosatnog razgovora.
Priča mi o svemu kroz šta je prošao, o ljudima koji su mu pomogli, bilo materijalno, bilo moralno... Samo informacije radi: sat vremena advokat naplaćuje 600 KM! Kaže da mu je Sanela Jenkins, ta „poslovna žena, humanitarka i najpoznatija Sarajka u svijetu“, na račun uplatila 100.000 KM. Zajebavam se. Sanela Jenkins se nije udostojila ni nazvati ga, naravno. Valjda kad te na osnovu Interpolove potjernice iz Srbije uhapse u Londonu, onda je to „pokazatelj da srbijanska politika ide u smjeru izjednačavanja žrtve i agresora te relativiziranja genocida“, ali kad se to isto desi u Beču (ili Beogradu), onda je to, bezbeli, gest dobre volje naših istočnih susjeda, na šta, shodno tome, najpoznatija bh. jet-set patriotkinja nema potrebu reagirati. Valjda je partijanje sa bjelosvjetskim ublehašima i jebivjetrima puno važniji čin.
Ejup, kosmos cijeli
I ne znam zašto, ali mene više i interesuju ti ljudi koji ga nisu nazvali, koji mu nisu pomogli - a mogli su. Koji su to lični razlozi spriječili ljude koji ovog čovjeka odlično znaju i(li) sa kojim su sarađivali – da ga nazovu i ponude pomoć? Jesu li te sujete baš tolike? Sefer Halilović, Stjepan Šiber... ma, niko od "posječenih" generala ga nije nazvao, a kamoli šta drugo! Ili Zlatko Lagumdžija, taj uzorni socijaldemokrata, koji je čak i više od generala – on je general poslije bitke! Koliko mali moraš biti da to ne uradiš? Nakon hapšenja Ejupa Ganića, Emina Ganić je izjavila: „Bit ću do kraja života zahvalna ljudima koji su tako brzo shvatili da je ovo bitka koja se proteže van nukleusa jedne porodice i da će ovaj sudski proces imati dalekosežne posljedice za cijelu BiH.“ Da li isto važi i za Jovana Divjaka? „Otvorit ćemo brojna pitanja kako je do ovog (do hapšenja Ejupa Ganića, op. ET) došlo, a štiteći mog oca zaštitit ćemo sve druge građane BiH“, rekla je tada iz jednog od londonskih taksija, ili dok je stajala na ulici, ili dok je bila u holovima sudnica i razgovarala na tri telefona koja su konstantno zvonila.
Vidim kako su zaštitili Jovana Divjaka. Emina Ganić mu je pomogla tako što mu je u Beč poslala tri knjige, jer zna ona da „on voli čitati“ (valjda da uživa u čitanju knjiga i nesputanosti stopala u sandalama dok ga Srbija sumnjiči za ratni zločin).
Gdje je duh SaRAJEva
Dok mi se te misli motaju po glavi, general Divjak mi priča o grupama bh. građana iz Australije, Švedske i Švicarske, koje su na njegov račun uplatile nešto novaca.... Odzvanja mi ono „grupe bh. građana...“, „iz Australije, Švedske i Švicarske...“. Koliko je, u tom momentu pitam sam sebe, „grupa građana“ iz Sarajeva uplatila? Fakat, koliko smo i mi učinili za Divjaka? Napravili jedan i po protest? Ako je to sve – onda nismo, vala, morali ni to! Da je svaki drugi građanin dao, recimo, 1 KM, to bi bilo, otprilike, 200.000 maraka. Da smo svakog trećeg u mjesecu (uhapšen je 3. marta 2011., da podsjetim) izašli na ulice i održali protest, do sada bi bila barem tri protesta. Ali, eto, ni to. Vidim na njemu da ga ta šutnja Sarajeva boli. Kako i ne bi!? Priskočio je u pomoć tom istom Sarajevu kad su mu skoro svi okretali leđa. Sad, kad treba njemu pomoći, sad mu Sarajevo okreće leđa!? Imamo važnijih tema? Onaj šupak opet pao sa višnje? Asa zaposlila nove lavove? Šta? Gdje je taj nadaleko poznati duh SaRAJEva?
Kao što i rekoh, Jovan Divjak danas nikome ne treba (izuzev djeci bez jednog ili oba roditelja, koju udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ stipendira). Jer, jednima, koji su započeli uništenje multietničke BiH, nikad nije ni trebao. Barem živ. Drugima, koji protiv uništenja te ideje nemaju ništa (dapače, je li!), nikad nije bio ni interesantan, dok je trećima, koji su tu ideju dokusurili, trebao dok je njime bilo oportuno mahati kao kakvom multi-kulti zastavom. Tužno, ali istinito. Uzgred budi rečeno, i jedne i druge i treće je birao – narod.
U knjizi 100&1 noć, zbornik koji su uredili Zdravko Grebo i Semezdin Mehmedinović (intelektualci koji su za generala također uradili ništa), nalazi se i ratna priča Jovana Divjaka. „Izdao je svoje, izdat će i nas“, tako glasi jedna rečenica iz te priče, a koju je Divjaku 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj uputio neko od prisutnih. Danas, 19 godina poslije, znam da general Jovan Divjak nije izdao nas, ali, isto tako, znam da jesmo mi njega.
Subjektivan jesam, ali Sarajevo je najljepše nedjeljom od osam do devet ujutru. Barem onaj dio od Marin Dvora do Čaršije, koji većina fine gradske raje jedino i pika kao Sarajevo. „Kad su Hadžići bili Sarajevo? Selo bilo – selo ostalo!“, štono reče Haris Silajdžić na jednoj od sjednica ratnog Predsjedništva, kad se naseljima đoralo kao klikerima. Uglavnom, em je neradni dan, em oni koji su prethodnu noć proveli lumpujući – tada spavaju, tako da te trenutke, kada na ulicama, srećom, nema puno ljudi, iskoristim za šetnju.
Sresti Divjaka na jutarnjoj šetnji
Često sam tada sretao Jovana Divjaka, penzionisanog generala Armije BiH koji odavno, još otkako ga je smijenio Alija Izetbegović, više nikome ne treba. A volio sam tog čovjeka sresti na ulicama Sarajeva. Uvijek vedar i nasmijan, spreman za brzopoteznu šalu. Međutim, već nekoliko mjeseci ga je nemoguće sresti u Sarajevu. Kao što je poznato, prije skoro četiri mjeseca, na osnovu Interpolove potjernice koju je raspisala Srbija, u Beču je uhapšen zbog slučaja „Dobrovoljačka“. Kad u megafon vrištiš „Ne pucaj, ne pucaj!“, logično je da ćeš Srbiji (Miloševićevoj, Tadićevoj – sasvim svejedno) biti sumnjiv. Ali ne želim sad pričati o tome, ko išta ima u glavi – jasne su mu jadne (ali zbog toga nimalo bezopasne) nakane Srbije. Želim pričati o Jovanu i o... nama.
Ova priča o Jovanu Divjaku (kao i o Iliji Jurišiću, uostalom) je, u stvari, priča o multietničkoj Bosni i Hercegovini. Shvatam to i dok sjedim sa njim u nekom bečkom biznis centru.
„Ja sam odlično, ali se supruga u Sarajevu sekira. Htela da dođe, pa imala problema sa vađenjem pasoša...“, ukazuje na početku dvosatnog razgovora.
Priča mi o svemu kroz šta je prošao, o ljudima koji su mu pomogli, bilo materijalno, bilo moralno... Samo informacije radi: sat vremena advokat naplaćuje 600 KM! Kaže da mu je Sanela Jenkins, ta „poslovna žena, humanitarka i najpoznatija Sarajka u svijetu“, na račun uplatila 100.000 KM. Zajebavam se. Sanela Jenkins se nije udostojila ni nazvati ga, naravno. Valjda kad te na osnovu Interpolove potjernice iz Srbije uhapse u Londonu, onda je to „pokazatelj da srbijanska politika ide u smjeru izjednačavanja žrtve i agresora te relativiziranja genocida“, ali kad se to isto desi u Beču (ili Beogradu), onda je to, bezbeli, gest dobre volje naših istočnih susjeda, na šta, shodno tome, najpoznatija bh. jet-set patriotkinja nema potrebu reagirati. Valjda je partijanje sa bjelosvjetskim ublehašima i jebivjetrima puno važniji čin.
Ejup, kosmos cijeli
I ne znam zašto, ali mene više i interesuju ti ljudi koji ga nisu nazvali, koji mu nisu pomogli - a mogli su. Koji su to lični razlozi spriječili ljude koji ovog čovjeka odlično znaju i(li) sa kojim su sarađivali – da ga nazovu i ponude pomoć? Jesu li te sujete baš tolike? Sefer Halilović, Stjepan Šiber... ma, niko od "posječenih" generala ga nije nazvao, a kamoli šta drugo! Ili Zlatko Lagumdžija, taj uzorni socijaldemokrata, koji je čak i više od generala – on je general poslije bitke! Koliko mali moraš biti da to ne uradiš? Nakon hapšenja Ejupa Ganića, Emina Ganić je izjavila: „Bit ću do kraja života zahvalna ljudima koji su tako brzo shvatili da je ovo bitka koja se proteže van nukleusa jedne porodice i da će ovaj sudski proces imati dalekosežne posljedice za cijelu BiH.“ Da li isto važi i za Jovana Divjaka? „Otvorit ćemo brojna pitanja kako je do ovog (do hapšenja Ejupa Ganića, op. ET) došlo, a štiteći mog oca zaštitit ćemo sve druge građane BiH“, rekla je tada iz jednog od londonskih taksija, ili dok je stajala na ulici, ili dok je bila u holovima sudnica i razgovarala na tri telefona koja su konstantno zvonila.
Vidim kako su zaštitili Jovana Divjaka. Emina Ganić mu je pomogla tako što mu je u Beč poslala tri knjige, jer zna ona da „on voli čitati“ (valjda da uživa u čitanju knjiga i nesputanosti stopala u sandalama dok ga Srbija sumnjiči za ratni zločin).
Gdje je duh SaRAJEva
Dok mi se te misli motaju po glavi, general Divjak mi priča o grupama bh. građana iz Australije, Švedske i Švicarske, koje su na njegov račun uplatile nešto novaca.... Odzvanja mi ono „grupe bh. građana...“, „iz Australije, Švedske i Švicarske...“. Koliko je, u tom momentu pitam sam sebe, „grupa građana“ iz Sarajeva uplatila? Fakat, koliko smo i mi učinili za Divjaka? Napravili jedan i po protest? Ako je to sve – onda nismo, vala, morali ni to! Da je svaki drugi građanin dao, recimo, 1 KM, to bi bilo, otprilike, 200.000 maraka. Da smo svakog trećeg u mjesecu (uhapšen je 3. marta 2011., da podsjetim) izašli na ulice i održali protest, do sada bi bila barem tri protesta. Ali, eto, ni to. Vidim na njemu da ga ta šutnja Sarajeva boli. Kako i ne bi!? Priskočio je u pomoć tom istom Sarajevu kad su mu skoro svi okretali leđa. Sad, kad treba njemu pomoći, sad mu Sarajevo okreće leđa!? Imamo važnijih tema? Onaj šupak opet pao sa višnje? Asa zaposlila nove lavove? Šta? Gdje je taj nadaleko poznati duh SaRAJEva?
Kao što i rekoh, Jovan Divjak danas nikome ne treba (izuzev djeci bez jednog ili oba roditelja, koju udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ stipendira). Jer, jednima, koji su započeli uništenje multietničke BiH, nikad nije ni trebao. Barem živ. Drugima, koji protiv uništenja te ideje nemaju ništa (dapače, je li!), nikad nije bio ni interesantan, dok je trećima, koji su tu ideju dokusurili, trebao dok je njime bilo oportuno mahati kao kakvom multi-kulti zastavom. Tužno, ali istinito. Uzgred budi rečeno, i jedne i druge i treće je birao – narod.
U knjizi 100&1 noć, zbornik koji su uredili Zdravko Grebo i Semezdin Mehmedinović (intelektualci koji su za generala također uradili ništa), nalazi se i ratna priča Jovana Divjaka. „Izdao je svoje, izdat će i nas“, tako glasi jedna rečenica iz te priče, a koju je Divjaku 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj uputio neko od prisutnih. Danas, 19 godina poslije, znam da general Jovan Divjak nije izdao nas, ali, isto tako, znam da jesmo mi njega.
_______________
I jedan od komentara:
jesmo brate govna Bosnjaci, cuj ha ha ha skoro kao i kroati i serbi ,mi smo ljudi cigani,tj ista govna treba nas sve u tri u pm
Odg: Malo nas ej al' smo govna ! prije 4 mjeseci, 2 nedjelja
LJUDSKA PRAVA KEROVA PSCECA PRAVA LJUDI (FATMIR ALISPAHIC)
Pitanje je vremena kada će se pojaviti inicijativa da pred matičara, a potom i pred oltar, stanu čovjek i „čovjekov najbolji prijatelj“. Po pederističkoj logici - da treba ozakoniti i ozvaničiti ono što svakako postoji kao realnost - brak između čovjeka i kera (nebitno je više kojeg spola) može biti tumačen kao emotivna veza i kao ljudsko pravo. Granica prirodnog poretka koja je jednom pomjerena, može biti pomjerana u nedogled.
Doktor Čavalić živi u jednom prigradskom naselju i ima ozbiljan problem: kako da noću, kad izađe iz autobusa, bezbjedno stigne do kuće koja je od glavne ceste udaljena nekoliko stotina metara - jer čopori pasa lutalica vrebaju usamljene prolaznike. Ljudi iz ovog naselja se rano ujutro grupišu pred kućama, ili uvečer sačekuju na autobuskoj stanici, kako bi zajedno progulili kroz zonu sumraka. Kad ne naiđe niko, valja stisnuti zube, i krenuti sam. Doktor Čavalić mi je o ovom problemu pričao uz ramazan, kazavši da mu je svaki povratak s teravije drama, jer je bilo slučajeva da psi lutalice poganjaju, pa i izgrizu, slučajnog prolaznika. On se informirao na internetu, raspitao se, razradio tehnike - da ako bude napadnut ne bježi, da čuva vrat ako ga psi zaskoče, da pokuša sprejom za omamljivanje zbuniti agresivne pse, dok im ne utekne... Doktor Čavalić se u ovu priču unosio s puno ozbiljnosti, a meni je izgledalo nevjerovatno da ovaj nadareni intelektualac, zato što živi u predgrađu, devera prašumsku problematiku. Zapravo, nisam dotad ni od koga čuo da se svakodnevno plaši kerova, i da osmišljava strategiju kako da izbjegne ili preživi njihov napad. Mislio sam da takve probleme, možda, imaju šumari, drvosječe, općenito, ljudi koji rade daleko od asfalta, kao što bi trebalo da i podivljale životinje žive daleko od asfalta. Potaknut pričom dr. Čavalića počeo sam uočavati čopore pasa lutalica po centru grada, a onda saznao i za probleme roditelja koji strahuju za djecu, da na putu do škole ne budu napadnuta; saznao sam da ni školske uprave, ni komunalne službe nemaju rješenja. Razlog je Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH, nakon čijeg je usvajanja došlo do najezde pasa lutalica u našim urbanim centrima, budući da ovaj Zakon štiti pse lutalice, ali ne nudi nikakva konkretna rješenja za njihovo uklanjanje s ceste. Konretno, ako bi neki otac ubio nekog kera zato što mu je ker napao dijete, ne bi bio kriv ker, već bi bio kriv otac, jer Zakon štiti kera, a ne štiti dijete, i ne štiti oca. Ova izopačenost je jedan od uvoznih evropskih proizvoda kojima se u ime lažnih ljudskih prava degradiraju istinska ljudska prava, pa su kerovi zaštićeniji od djece, vlasnici kockarnica od psihičkih bolesnika koje pljačkaju, distributeri alkohola od omladine koju opijaju, a pederi od roditelja, vjere i tradicije.
Kerovi važniji od dijaspore
Mora da postoji razlog razmnožavanju raznih udruga za zaštitu životinjskih prava. Kako je moguće da takve udruge nisu postojale prije deset ili dvadeset godina? Potražnja diktira ponudu, pa su na talasu evropske zanimacije za kerove, kao porodične partnere, i kod nas probuđeni zaljubljenici u ove životinje. Razlog je u političkim ultimatumima, i u parama, koje Evropa ubacuje u oblast zaštite životinja, zbog čega su u BiH pokrenute mnoge nevladine organizacije. One sad čak vrše i interopćinski, interentitetski, regionalni monitoring zaštite psećih prava, pa kad u Cazinu neko ubije kera, a ono udruženje „Noa“ iz Banja Luke objavi saopćenje za javnost, kakvo niko iz Banja Luke ne objavi ni kad se negdje premlati bošnjački povratnik. Jerbo je ker iz Cazina važniji od bošnjačkog povratnika u Bosanski Novi ili Prijedor. Dotle su, dakle, uznapredovala udruženja za životinjska prava. Čini se, kad bi Evropa smislila zaštitu kamenja, u nas bi se odmah namnožilo kamenjarskih udruženja.
To življenje bez svog stava, u strahu od svog mišljenja, vazda u potrazi za tuđim i tuđinskim naredbama, ne samo da je hronična karateristika bosanskog društva, već i bosanskog čovjeka, koji prezire, i progoni, svoje sunarodnjake koji se usuđuju ma o čemu misliti svojom glavom. Normalno je ispalo da naša država usvoji Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH, a da nema adekvatnih zakonskih rješenja kojima bi se borila za bosanskog čovjeka u dijaspori – da se ne odrodi od domovine, da ne zaboravi jezik i kulturu, da ostane politički i ekonomski prisustan – onako kako to čine i Srbija i Hrvatska kada se radi o njihovim iseljenicima. U nas su kerovi važniji od dijaspore, jer kerove tretira zakon, a dijasporu je već istretirao Radovan Karadžić! Kad kažeš - Briga za dijasporu! Briga za žrtve genocida! - ti si taliban, a kad kažeš – Briga za kerove! Briga za pedere! - ti se europejac i intelektualac. Onaj ko se javno zanima za nestanak 1.300.000 bh. građana, raseljenih po svijetu, neće imati šansu da kadrovski napreduje u dejtonskoj hijerarhiji, jer taj totalitarni sistem sjećanje na žrtve genocida prepoznaje kao atak na svoju genocidnu suštinu. Mogao bi se napraviti spisak važnih tema koje dejtonski poredak zaobilazi, i progoni, jer ga demaskiraju. Jedna od tih važnih tema jeste bošnjačka inteligencija, koja u nauci i kulturi svjedoči bošnjački duhovni integritet. Ta je inteligencija danas potpuno marginalizirana, čak prognana, pod optužbom da je „desničarska i rasistička“. O činjenici da istaknutih bošnjačkih intelektuaca nema u bh. medijima, da žive život podstanara u rođenoj zemlji, argumentirano je govorio dr. Ibrahim Kajan u intervjuu za Bosnjaci.net. Masa je dokaza koji potvrđuju da živimo u jednom bolesnom sistemu, u kojem važna pitanja žive u ilegali, a nevažna imaju najvažnije medijsko i političko mjesto. Tako je to u vremenima smutnje. Upravo je priča o zaštićenosti kerova i o nezaštićenosti ljudi paradigmatski okvir iz kojega je moguće čitati ovu dehumanizirajuću, kolonijalnu i provincijalnu suštinu naše realnosti.
Da ne bude zabune, Zakon o zaštiti životinja je potreban, kao što je potrebno zakonom regulirati i razna druga manjinska i marginalna prava, samim tim što je lijepo da se u svakoj oblasti zna za red. Ali, ne može biti normalno da narodne kuhinje kubure sa sredstvima za sve veći broj svojih korisnika, dok se za zbrinjavanje kerova, samo u Sarajevu, izdvaja preko 300.000 KM! Ko je popio mozak domaćim funkcionerima, iz svih stranaka, pa da sa takvom revnošću bacaju pare pred kerove, dok hiljade gladnih nema hranu, a hiljade bolesnih lijekove?! Tih 300.000 maraka u Sarajevu, ili predviđenih pola miliona maraka u Bihaću, ne mogu razrješiti socijalne probleme, ali ih mogu ublažiti, a valjda je preče ublažiti probleme u ljudi, nego ih rješavati kod kerova?! Kad bi se sabrala sva ulaganja lokalnih zajednica u zbrinjavanje kerova u BiH, došli bismo do iznosa od nekoliko miliona maraka, što je budžet jedna male općine, i što su sredstva od kojih bi mnogim ljudima moglo biti lakše
Odg: Malo nas ej al' smo govna ! prije 4 mjeseci, 2 nedjelja
Vodenjak napisao/la: I ovdje ti citiras ovog idiota?I JA SAM GA NEKAD SMATRAO IDIOTOM. NEKAD DAVNO JOS DOK JE BIO ISTOMISLJENIK TEBE I MUDA M. . MOZDA GA ZNAS IZ TOG DOBA! HEHE
SAD JE ON MASHALLLAH!!UVIDIO JE ON NESTO STO CES TI KAD DODJE DUSA DO GRLA SAMO CE TI BITI KASNO
Odg: Malo nas ej al' smo govna ! prije 4 mjeseci, 2 nedjelja
nekilik napisao/la: Vodenjak napisao/la: I ovdje ti citiras ovog idiota?I JA SAM GA NEKAD SMATRAO IDIOTOM. NEKAD DAVNO JOS DOK JE BIO ISTOMISLJENIK TEBE I MUDA M. . MOZDA GA ZNAS IZ TOG DOBA! HEHE
SAD JE ON MASHALLLAH!!UVIDIO JE ON NESTO STO CES TI KAD DODJE DUSA DO GRLA SAMO CE TI BITI KASNO To ono kad dojdem tobe kako vi velite, aaa?
Odg: Malo nas ej al' smo govna ! prije 4 mjeseci, 2 nedjelja
nekilik napisao/la: Vodenjak napisao/la: I ovdje ti citiras ovog idiota?I JA SAM GA NEKAD SMATRAO IDIOTOM. NEKAD DAVNO JOS DOK JE BIO ISTOMISLJENIK TEBE I MUDA M. . MOZDA GA ZNAS IZ TOG DOBA! HEHE
SAD JE ON MASHALLLAH!!UVIDIO JE ON NESTO STO CES TI KAD DODJE DUSA DO GRLA SAMO CE TI BITI KASNO
Odg: Malo nas ej al' smo govna ! prije 4 mjeseci, 2 nedjelja
Mudo Marjanovo napisao/la: nekilik napisao/la: Vodenjak napisao/la: I ovdje ti citiras ovog idiota?I JA SAM GA NEKAD SMATRAO IDIOTOM. NEKAD DAVNO JOS DOK JE BIO ISTOMISLJENIK TEBE I MUDA M. . MOZDA GA ZNAS IZ TOG DOBA! HEHE
SAD JE ON MASHALLLAH!!UVIDIO JE ON NESTO STO CES TI KAD DODJE DUSA DO GRLA SAMO CE TI BITI KASNO
Odg: Malo nas ej al' smo govna ! prije 4 mjeseci, 2 nedjelja
nekilik napisao/la: Mudo Marjanovo napisao/la: nekilik napisao/la: Vodenjak napisao/la: I ovdje ti citiras ovog idiota?I JA SAM GA NEKAD SMATRAO IDIOTOM. NEKAD DAVNO JOS DOK JE BIO ISTOMISLJENIK TEBE I MUDA M. . MOZDA GA ZNAS IZ TOG DOBA! HEHE
SAD JE ON MASHALLLAH!!UVIDIO JE ON NESTO STO CES TI KAD DODJE DUSA DO GRLA SAMO CE TI BITI KASNO
Jopet ono vezano za tobe, ha?
Ma neki mi išaret govori da taj Fatmir nikako da ubode kad da bude pametan a kad blesav.
Mada, posteno, pametnim ga nikad dozivljavao nisam..
Bosnjaci, cuj ha ha ha 
skoro kao i kroati i serbi ,mi smo ljudi cigani,tj ista govna treba nas sve u tri u pm
