9°C 
| Prošla je godina: NEKROLOG II – Nedim Islamčević (1961-2007) |
|
|
| Denial | |
| Monday, 07 April 2008 | |
 Prije nekoliko dana Šefiku sam našao u apoteci u Prijedorskoj. Nije me odmah prepoznala zabavljena sobom u tjeskobnom prostoru za kupce . Štap kojim se pomagala zbog povrede kuka (ili nožnog zgloba,ne sjećam se najbolje ,jer sam je više gledao nego slušao) ražalostio me. Smršala je još više, pogurila se, potamnila .To je slika stare žene kojoj su ukrali posljednje godine života i zakopali u sansku ilovaču sve njene ideale. Uništeni su joj snovi o porodičnoj sreći, potpuni poraz života došao je dramatično i poput vulkana ostavio pustoš. Stvarnost se okamenila kao antički Pompeji. To što se ona kreće, govori, mahne ponekom i lagano odlazi u pravcu nikuda nesigurni su znaci da je živa. To nema veze sa njenim plućima, sa staračkim tkivima koji su još na okupu, kostima i zglobovima koji se još drže...
Pogledajte je kada iz kuće ode do Interexa da kupi kruh i mlijeko i vidjećete isto što i ja. Ona i ne skriva Gubitak. Njena Patnja poražava. Trajna je – ne silazi sa lica, došla je iz unutrašnjosti okamenila srce i zaustavila se poput čvora u uskom prolazu izmedju očiju.Tu sve piše- za akademika i za rudara.. Patnja se jednako čita na svim jezicima svijeta. Šefika Gubitak nosi kao pečat kojim je obilježen njen život u gradu kome je darovala sinove, sve njihove potencijale, želje i planove. Povezao sam je kući i tada smo nakon dugo vremena prvi put prozborili dok se auto lagano kretalo preko mosta ka Interexu. Znao sam da će joj suze brzo ugasiti riječi. Kroz jecanje koje nije prestajalo razaznao sam ime njenog starijeg sina. Mene je oduvijek povezivala s njim, odrasli smo zajedno. Zar sam nešto drugo očekivao...
Nedim Islamčević je ubijen u svom rodnom gradu 8.aprila 2007.godine dok je sa društvom sjedio u kafiću. Sićušni geler bačene bombe, jedan od nekoliko hiljada pakleno vrelih čeličnih opiljaka, prekinuo je Nedimov život u 46-godini. Velike demonstracije gradjana na čelu sa familijom rahmetli Nedima pokazale su oholoj i prepametnoj državnoj vlasti u svim segmentima lokalne zajednice ( i višim nivoima ) da se «došlo do zadnje uzengije»-ili jahati,ili sjahati. Presuda Benjaminu Alagiću na sedam godina zatvora ( deal Tužilaštva USK , sudije i ubice) i sam čin presudjivanja bez prisustva javnosti,čak i bez poziva najužoj familiji ostavio je još jedan ružan pečat na bahatost vlasti. Grad je ostao zbunjen, familija sludjena, nad cijelim slučajem visilo je i visi bezbroj pitanja. Oficijelna vlast je kroz svoje policijsko-sudsko-tužilačke poluge razvila manipulativnu ilegalnu aktivnost pokrivenu papirima i nabrzinu « riješila» slučaj osudjivanjem Alagića. Tužilaštvo se « nije imalo kad» baviti pozadinom banditskog Alagićevog čina- zašto bi jedan narkoman učinio strašan zločin iz koga ne može izvući nikakvu vidljivu korist aposteriori (kasnije), osim ako ga nalogodavci nisu već isplatili da učini suludi akt? Sjećam se kako su tih dana policajci prije svega nastojali opravdati položaj u kome su se našli. Uzročnike pada u debeli glib vidjeli su uglavnom u drugima. A ja sam tog 8. aprila i svih tih dana proživio dramu čovjeka koji je sa Nedimom godinama dijelio isti zrak u Prvomajskoj, najljepšoj i najdužoj ulici koja je imala mršavog lovca Ivicu i njegovu «ludu» Maricu, Ahmeta koji je do tada već bio popio Skadarsko jezero rakije, Gagunea,nerealiziranog Šurjaka sa Đedovače, Ipića sa njegovim geometrijsko-fizikalnim frazama , mitsku ledinu iza «Divne» na kojoj smo oponašali legendarnog Papeta Sušića u utakmici protiv Rumunije, probe na harmonici a la Jovica Petković i , stolni nogomet, gimnazijske dane i noći, na stotine doživljaja i uspomena koji su tih dana kuljali poput stihije i pokušavali skrenuti misli od užasne istine... Ali, ne može se pobjeći... besmisleno je. 
Toga 8. aprila u Sanskom Mostu sreća nije bila naklonjena jedino mom Nedimu. On je bio pametan,vrijedan, sposoban, zaslužan, ali sreća ga surovo zaobišla i u krvavom magnovenju sudbinskih strelica jedan sićušni geler usmjerila u središte njegovog života.Više se i ne pitam zašto je to moralo da se dogodi, ne vrijedi. Čuvam uspomene na mog Nedima, to je jedino još preostalo. Sa tom nepravdom od koje je sazdan ovaj svijet i ovaj grad, stišćem Nedimove ruke i zagrlim ga jaranski jednog četvrtka poslijepodne 1980. godine u kabinetu latinskog i istorije, dok stojimo na prozoru stare Gimnazije.
Midhat Dedić |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|